Nagrada Anđelka Milić mi znači i mnogo i više stvari, pre svega dodeljujući je i dobijajući je, izražavamo poštovanje prema značajnoj profesorki, poštujemo kontinuitet između naših prethodnica, uz izražavanje solidarnost sa savremenicama i pružanje podrške onima koje dolaze i koje će tek postati akterke i autorke „feminističke proizvodnje kontekstualizovanog znanja“.
Znači mi njena kohezivnost, ona nas povezuje u zajednicu onih, još uvek retkih, koje nastoje da promene „normalnost“ u kojoj je žena kao predstavnica svekolike drugosti ili odsutna ili tek retko i nedovoljno prisutna na marginama društvenih uloga u umetnosti, nauci, politici, uopšte u svetu kreativnosti i odgovornosti.
Ona mi, dakle, dodeljuje čvrsto zagarantovano mesto karike u lancu, čemu se vrlo radujem, jer verujem da je mnogo značajnije, uticajnije i snažnije biti deo kontinuuma lanca nego pojedinačna alka. Jer, lanac opstaje i funkcioniše vekovima čak iako zarđao, a individualna alka, pa makar bila i najsjajnija, brzo nestaje u prašini prolaznosti.
Dakako, nagrada Anđelka Milić predstavlja za mene kao i ostale nagrađene podsticaj i da nastavimo započeto, ali i da prihvatimo izazove otvaranja novih feminističkih tema. Za mene, to su: društveni položaj trans žena i rodni odnosi u sektoru bezbednosti. A podstiče i opominje na ranije dužnosti, feminističku solidarnost i podršku onima koje su na početku stvaranja “feministički orijentisanih kreativnih poduhvata”.