Oproštaj od Marine – Branka Galić

Zagreb, 10. 6. 2020.

Sasvim osobno, moj oproštaj od feminističke junakinje Marine!

Draga Marina,

Kad sam vidjela Aninu objavu na Facebooku gdje ti se zahvaljuje na svemu, kao „inspiraciji i uzoru“, nisam mogla vjerovati u prvi mah. Mislila sam da je to bilo nešto povodom završetka neke radionice, konferencije, nekog aktivističkog skupa i sl., ali previše tužnih klikova nisu mi se u to uklapali, nije mi slutilo na dobro, pa sam pitala Anu u poruci je li stvarno…  da Marine više nema? Da, jest, rekla je Ana, nažalost! U takvim trenucima čovjek nema puno mašte kojom bi mogao opisati taj trenutni šok, sve emocije i stanja uma koje nas preplave, koje nahrupe naglo i grunu u mozak, istovremeno razne scene, pogledi, osmjesi, rasprave, kritike, kucanje čašama, naši razgovori, dogovori, od kojih se zadnji nije uspio ni ostvariti…

Nisam te ni puno ni dugo poznavala, nisam živjela s tobom ni u istom gradu, a više od pola života nismo živjele više niti u istoj državi. Srele smo se samo nekoliko puta, na nekoliko feminističkih susreta, konferencija i radionica u Beogradu. Ali, znaš i sama, Marina, kada srećeš neke ljude u životu, neki se mimoilaze s tobom potpuno nezapaženo, nestanu, kao da ih nikada nismo sreli, premda smo se možda svakodnevno sretali, proveli godine zajedno u tim susretanjima i površnim komunikacijama, bez nekih posebnih dojmova, onako „blijedo“ i „bezbojno“, bez nekih  posebnih doživljaja i emotivnih dodira, nekako dosadno i tupo..  Ali, s druge strane, ima ljudi koji ti se i pri kratkotrajnim ili čak vrlo rijetkim susretima duboko urežu u mozak, naprave brazdu i zaoru tako da se ta brazda više ne prekriva i ne briše, jer to više nije moguće. To uopće ne moraju biti dugotrajni ili višestruki susreti. To mogu biti samo mali blicevi vremena u nekim životnim situacijama, u nekim kadrovima, kada sretneš takve osobe koje se „uklešu“ u tvoj životni put kao u kamen i tu ostanu vrlo trajno, zapravo zauvijek, kao spomenici vremena.

Pa eto, tako sam ja doživjela naših nekoliko kratkotrajnih susreta, na tih nekoliko feminističkih konferencija i radionica na kojima smo se srele, kao žene, feministkinje, kolegice, nikakve posebne prijateljice, ali kao neke „poznate duše“ koje se poklapaju u razumijevanju, u mislima i pogledima bez puno priče ili čak bez riječi, u stavovima o svijetu i ljudima, u vizijama društva i vremena koje nas muče, u perspektivama koje smo htjele graditi, u očekivanjima od zajedničkog djelovanja i solidarnosti prema nečemu boljem, ljepšem i plemenitijem u javnom prostoru i vremenu, među ljudima s kojima smo htjele graditi bolji svijet i imale pred očima slike toga svijeta koje su držale naše nade u nama i olakšavale nam svakodnevicu oko nas.

Moj dojam o tebi je, na prvi pogled, odmah bio jako upečatljiv, što mislim da svi dijelimo, da su tu upečatljivost, originalnost i posebnost u kontaktima s tobom dijelili svi ljudi s kojima si bila u bilo kojem tipu komunikacije i susreta. Nitko nije mogao ostati „nijem“ ili „blijed“ ili „bezbojan“ u kontaktu s tobom, nitko nije mogao ne osjetiti  dojam  snažne osobnosti, vrlo pozitivne energije, strast i britak intelekt, široka znanja o feminizmu i aktivizmu koji je živio i radio u tebi neprekidno.

Feminizam je tinjao i plamtio iz tebe svom svojom strastvenom energijom u tako jasnom i nepokolebljivom,  vizionarskom trasiranju trenutnih, tadašnjih, sadašnjih ili budućih važnih tema koje moramo postaviti, moramo krenuti, moramo se boriti i moramo riješiti ako želimo ostaviti neki nužan ljudski trag, ženski trag, koji si ti tako znalački dobro uspijevala oblikovati racionalnim znanstvenim uzdama i ostaviti ga svima nama na uvid. Ali, znala si da je taj trag ujedno i trag ljudskih bića koje svoje putanje života moraju trasirati zajedno, u koracima i zajedništvu s drugim ženama i svim ljudima kojima je dosta nasilja, zidova, ružnih osjećaja, ponižavanja, gluposti, uskraćivanja prava i poigravanja s tim pravima, uzurpiranja tijela i prostora u našim tijelima prema nečijim tuđim planovima i prema nekim nedostojanstvenim interesima. Sve te dalekosežne posljedice negativnih i nedostojanstvenih interesa itekako si dobro prepoznavala, upozoravala, ocrtavala, pisala o tome, borila se beskompromisno, pa i onda kada si već bila bolesna i kada ti je bolest oduzimala snagu. O tome nisi puno ili skoro nikako govorila, nego si hrabro, kako to i doliči samo junakinjama, još dodatno davala podršku mnogima od nas i mnogima od onih koje takvu podršku možda nekada nisu ni zasluživali. Neke od naših „sestara“ bile su to samo s figama u džepu, samo kad je trebalo svoje male planove ispuniti, ali nisu bile spremne za autentično sestrinstvo ili ga možda nisu razumjele ili htjele razumjeti, ne znam? Ali, ti si svoje podrške bezrezervno davala svima onima koji ih nisu uspjeli dobiti od nekih drugih ljudi i drugih „sestara“.

U svakom slučaju, iskonsko sestrinstvo i podršku koju sam osjetila u životu samo s nekolicinom  senzibiliziranih i snažnih osoba, primarno žena i nekih prijateljica, osjetila sam i s tobom, u kratkom vremenu, bez puno riječi, u samo nekoliko susreta… Ono što si ti znala prepoznati kao važno za feminističku borbu današnjice nije znala prepoznati ni razlučiti svaka feministkinja na tako autentičan i dubok način, niti je svaka feministkinja bila u stanju povezati svoje silno teorijsko poznavanje i razumijevanje feminističkih pristupa i orijentacija s praksom, s konkretnim potezima koji su neke stvari mogli mijenjati u osmišljenijem i originalnijem zajedničkom smjeru bolje budućnosti. Rijedak je spoj takvog vizionarstva i junačke aktivističke prakse u kojoj si se nesebično davala, čak i na vlastitu štetu i ne misleći o bilo kakvim vlastitim koristima vrijedno radila na stvaranju novih plodova i razvijanju svijesti mladih generacija žena i svih onih kojima je bila potrebna podrška, razumijevanje, znanje, empatija, dodir bliskosti ideja, emocija, poticaj za stvaranje i kreativnost u dobrim djelima koja ostavljaju trag na sve nas.

Nikada neću zaboraviti tvoje lucidno i beskompromisno čuđenje na nedostatak podrške oko određene političko-povijesne situacije na jednom od naših sveučilišta u Hrvatskoj gdje sam osobno bila izložena linču, pa čak i gotovo strahu za vlastiti život jedno vrijeme, ali je, osim nekoliko bojažljivih privatnih poruka kolegica feministkinja, i pravne podrške iz samo jedne civilne udruge, šira platforma podrške udruga i organizacija civilnog i feminističkog društva potpuno izostala, premda se radilo o dalekosežnim učincima za cjelokupni javni interes sekularnog društva i obrazovanja u Hrvatskoj. Tad si i meni, moram priznati, sasvim jasno otvorila oči oko važnosti i nužnosti temeljne feminističke podrške i nezamjenjivosti „sestrinstva“ u ključnim društvenim pitanjima u određenom i trenutnom vremenu, koje, ako se izgubi ili propusti, više nema šansi za povratak. Upravo se to dalje tako i odvijalo, kako si ti to vizionarski upozorila, vrlo negativno u pogledu ženskih, feminističkih i lgbt identiteta s kojima se danas još teže borimo u hrvatskom društvu. No, zahvaljujući tvojoj upornosti oko objavljivanja teksta koji je bio posvećen događanjima iz toga vremena u Hrvatskoj, podrška je došla izvana iz uredničkih zajednica znanstvenih i feminističkih časopisa koji stoje na istim agendama potpore i razvoja ženskih inicijativa na kojima si i ti stajala. Takvu snagu prepoznavanja bitnih pitanja od interesa za društvo i ljudska prava rijetko sam imala prilike vidjeti i upoznati s nekim drugim osobama, kao što sam to imala prilike s tobom, sestro Marina i na tome ti se duboko zahvaljujem!

Premda smo se bile dogovarale da te pozovem kao gostujuću profesoricu da mojim studentima u Zagrebu predstaviš svoje vizije feminističke borbe i ženske podrške, taj se dogovor, nažalost, nije uspio ostvariti, nismo stigle ugovoriti termine, jer su nas neke životne okolnosti spriječile, a sad se na kraju ispriječila i ta nesretna korona. To mi je jako žao i zapravo si sad predbacujem što to nisam više požurivala. No, sudbina je htjela drukčije…

Draga moja feministička sestro, ostaješ uklesana u mome umu i srcu zauvijek, kao i u srcima svih nas, zajedno sa tvojim beskompromisnim, vizionarskim i lucidnim mislima kojima si, usprkos svojoj bolesti, ublažila mnoge rane i bila melem brojnim ženama u njihovim ranama koje je mogao iscijeliti samo takav jedan snažan i bogat feministički duh nesebične junakinje, velikog iskustva, iskrene plemenitosti i znanja kojim si obilovala i za koji sam sigurna da ti i sada pomažu da u miru i spokojno ostaješ vječno!

Slava ti i hvala za sve draga sestro, Marina!

Prof. dr. sc. Branka Galić

Voditeljica Katedre za sociologiju roda

Filozofski fakultet u Zagrebu

Comments

comments

Leave a Reply